Kuće sa dušom

Prostor za život u Srbiji se menjao tokom vekova. Kako se nekada živelo u velikim zajedincama, tako se i prostor u kojem se živelo, prilagođavao potrebama, bez mnogo osvrta na estetiku. Naša zemlja neprestano je bila u senci ratova i nemira, pa se čini da se to oslikavalo i na same kuće u Srbiji. Tek da se u njima prespava, da se zgreje u dugim zimskim noćima, kada su poljoprivredni radovi utihnuli. Nije se mnogo, odnosno nije se uopšte razmišljalo o nekom komforu. Radilo se tada puno, teško i naporno, a kuća je bila kao neko sklonište, u kojem bi se umoran seljak samo primirio, utonuo u dubok san i narednog dana sve ispočetka.

Pa ipak, u tim vrlo sličnim kućama na celoj teritoriji Srbije, rasla su deca, stasavala u ljude koji su odlazili u gradove trbuhom za kruhom, počinjali da stanuju u manje-više komfornim stanovima, ali u mislima i u srcu, uvek bi se vraćali u one male i tople kuće sa dvorištima i rasklimatanom ogradom i shvatali da, sreća nije ipak ni u komforu, ni u kvalitetnom kupatilu, velikoj dnevnoj sobi… izgleda da ipak kuću ne čine zidovi, prozori i dobar krov, kuću ipak čine ljudi, način života, toplina majčinog osmeha, kad na ognjištu zamiriše pogača. Kuća su i mirisi, slike, osećanja…

Ipak, s’ godinama, dosta se toga promenilo. Osim osnovne potrebe da se u kući prespava, nešto toplo pojede i zakloni od nevremena, lagano, sasvim lagano, kako su obrazovanje i kultura bili sve zastupljeniji, tako su estetika i osećaj za lepo, grabili svoje mesto prilikom gradnje kuća. Naravno, ovom jednom rečenicom, veoma jednostavno se može preleteti viševekovna navika u Srba, pa se sve čini jednostavno, ali daleko od toga da je zaista tako i bilo. Nijedan proces u narodu ne odvija se preko noći, pa tako ni ovaj, pogotovu ako imamo u vidu da nismo pošteđeni ratova, prevrata i kriza, i da retko sastavimo dekadu u miru i prosperitetu. Međutim, poznajući prkos svoga naroda, mislim da sada osećaj za lepo ima veoma važno mesto, i da se neće izgubiti bez obzira na to kakva vremena nailaze.

Kod nas i dalje, toplina majčinog osmeha, čvrst stisak očeve ruke, osmeh deteta, svi ti naši preci, naša kultura, hteli mi to da priznamo ili ne, sve to zajedno, biva utkano u ono što se trenutno gradi, zida i projektuje širom Srbije. Često sam slušala od stranaca koji dolaze u Srbiju da nigde u svetu nisu probali tako ukusan pradajz, jabuku. Ljudi koji dolaze kod nas, prepoznaju da se neke vrednosti jednostavno ne menjaju nezavisno od vremena. Izgleda da je naš prkos konačno izrodio i nešto dobro, nešto plemenito. Nije stvar samo u voću, povrću… daleko od toga. Čini mi se da je i u nove kuće koje se tek grade utkano sve ono što naš narod vekovima u sebi nosi, samo u jednom novom i modernom ruhu. To je spoj tradicije i modernog. A to je u svetu itekako prepoznatiljivo i autentično. Nešto čime možemo i moramo da se ponosimo.

Mnogo je kuća u poslednjim decenijama izgrađeno, ali nisu sve dovršene. Ta slika se polako menja. Pozitivan način življenja i mišljenja, lagano ulazi u ove prostore i preti da se tu zadrži zauvek. To već prepoznaju mnogi koji su se odlučili da počnu da žive u Srbiji, a dolaze iz celog sveta. Prepoznaju lepotu naših kuća, čija esetika ima mnogo veću težinu, odnosno kvalitet koji u sebi nosi emocije.

Možda je to ono što je presudno u ovom slučaju. To su lepe kuće, koje nose emociju u sebi. A na to ne može niko da ostane ravnodušan.