Oaza nadomak grada

Dok auto savladava poslednju veliku krivinu na prilično strmom usponu, ne mogu da ne uživam u lepoti kosmajske šume čarobnih jesenjih  boja. Parkiram se na velikom parkingu preko puta fudbalskog igrališta. Već na prvi „udisaj“ pluća prepoznaju razliku u odnosu na vazduh u gradu. Kad bi samo postojala mogućnost da se ovaj vazduh nekako „zapakuje“ i prenese do stana pa da se onda polako, u toplini doma svog, gustira i uživa. Čini mi se da već posle nekoliko koraka prestajem da razmišljam o bilo čemu i da postajem potpuno svesna  sadašnjeg trentuka. Tišinu remete šumovi koje prave grane  raznobojnih krošnji i opalo suvo lišće, ptičiji crvkut i lajanje ponekog psa lutalice. Ovde i vreme mnogo sporije teče nego u gradu. Postaje mi jasno zašto na planinama ima toliko gorštaka čiji je životni vek znatno duži od prosečnog.

Od ove oaze mladenovčane deli samo 15-20 minuta lagane vožnje. Put je relativno dobar.  Iz Beograda se dovde može doći i starim avalskim putem, pa preko Sopota, za oko sat vremena (autom). Čitav pejzaž je pod vegetacijom. Strmije strane obrasle su pretežno bukovom i hrastovom šumom, a mestimično ima i četinara. Blage padine su pod travnatom vegetacijom, podnožje pod voćnjacima i njivama, dok su zaravni pretežno sa proplancima. Kosmaj je bogat i raznovrsnom faunom, tako da se mogu sresti zečevi, srne, fazani, lisice, prepelice, veverice.

Volim da dođem ovde rano ujutru, dok se priroda još budi, dok ne pristigne puno ljudi. Najednostavnija staza za šetnju je kružni put do spomenika. Put je asfaltiran tako da se može šetati i u lošim vremenskim uslovima.  Od velikog fudbalskog igrališta može se šumskom stazom spustiti do manastira Tresije, koji se nalazi sa sopotske strane. Kroz šumu se može doći i do ruševina srednjevekovnog manastira Kasteljan koji je malo dalje, ali ga svakako vredi posetiti.  Jedna od staza vodi i do spomen kosturnice borcima iz I svetskog rata. Više puta sam, šumskim stazama dolazila do zaseoka sela Nemenikuće, Rogače, Koraćice, a možda još nekih, nisam se raspitivala gde sam. Važno je samo da se, prateći oznake na stablima, uvek negde izađe.  Treba poneti neku užinu jer se brzo ogladni a prodavnica nema. A ko ne voli da pešači, iz opravdanih ili neopravdanih razloga, može da se opusti i uživa u toplim sunčevim zracima na nekoj od mnogoborjnih klupica. Mnogi su već prepoznali vrednosti Kosmaja i ovde su se trajno nastanili ili imaju vikendice pa mogu ovde da uživaju mnogo češće i mnogo duže od nas koji dođemo povremeno da napunimo baterije.

Meni se jako sviđa što je Kosmaj baš takav kakav je, što ljudi svojim prisustvom nisu uspeli da ga zagade i upropaste. Čini mi se da ovde dolazi puno ljubitelja prirode koji su svesni njene neprocenjive vrednosti. Ima naravno i onih drugih ali ih je mnogo manje i nekako su skoncentrisani oko velikog parkinga i mesta za piknik. Mislim da svako ko se upusti dublje u šumu, ko je oseti u srcu i ko joj dozvoli da ga očara svojim duhom, sigurno postaje i njen veliki zaštitnik. To je jedan od načina da mi „asfaltlije“ pronađemo vezu sa majkom prirodom.