Olimpijada 1960. i Mladenovac

Bila je 1960. godina, olimpijska, kao i ova 2012. Bile su osamnaeste po redu i održane su u Rimu od 25. avgusta do 24. septembra i prvi put prenošene preko televizije. Sad se pitate kakve to veze ima sa Mladenovcem? Ima. Evo ovako: te 1960. godine u stari Dom omladine, koji se nalazio tačno preko puta spomenika u centru grada, stigao je TELEVIZOR! Možete da zamislite oduševljenje i radost nas, tadašnjih dečaka od 15,16 ili 17 godina. Stajao je na visokom postolju u dnu sale, slike više nije bilo nego što jeste, „snega” kolko hoćeš, ali gledali smo. Vita Bogdanović Burza, čuveni mladenovački fudbaler, komandovao je nekome gore na krovu kako da drži antenu, da bismo bar nešto videli. Sećam se, kao da je danas bilo, gledali smo u tu čudnu spravu i sa oduševljenjem pozdravljali pobede fudbalera Jugoslavije koja je tada osvojila zlatnu medalju pobedivši u finalu Dansku sa 3:1. Navijali smo i za Vilmu Rudolf, lepu, dugonogu američku sprinterku koja je osvojila 3 zlatne medalje. Ali, sve nas je ostavio bez daha maratonac Abebe Bikila iz Etiopije koji je bosonog (što se na fotografiji koju prilažem lepo vidi) pretrčao 42 kilomtera i 195 metara i ubedljivo osvojio zlatnu medalju. A tek Kasijus Klej, kasnije Mohamed Ali, zlatni poluteškaš. Pa naš Branko Martinović koji je u rvanju osvojio srebrnu medalju. O tome sam sa Martinovićem, mnogo godina kasnije, 1985. u Mladenovcu, na jednom od „Gedžinih memorijala”, razgovarao. Televizor na kojem smo gledali sve to izgledao je vrlo slično kao ovaj na fotografiji. U sredini su „zlatni fudbaleri” Jugoslavije a desno čudo od atletičara Abebe Bikila.

Dom omladine bio je u to vreme glavno mesto okupljanja za mladenovačke momke i devojke, naročito subotom i nedeljom kada su održavane čuvane igranke sa ploča koje je puštao prvi mladenovački „di džej” Mića Milošević Loša, moj prvi komšija i čovek koji je najmanje nas stotinak „zarazio” ljubavlju prema muzici. I dan danas „vidim” sebe kako virim kroz prozor i gledam sestre Nedeljković u ludom ritmu rok en rola sa gluvonemim Mutom, koji je muziku imao u krvi, nije morao da je čuje. Kasnije su u tom Domu bile i žive svirke. Kasnije je Dom prestao da postoji. Još kasnije prestali smo da budemo mladi a evo, još, još, kasnije ostaju samo sećanja na to olimpijsko leto 1960. godine. Eh, Rim! I, da: eh, 1960!…