PRIČA SE PRIČA DA RUSI DOLAZE

Divan februarski sneg nije stigao da donese radost deci i ljubiteljima zime jer je vlažan i brzo se topi. Pravu hladnu zimu sa puno snega, uživanja ali i problema, imali smo samo u decembru. Sećam se kako mi se nekoliko decembarskih dana baš odužilo, i kako mi se nije izlazilo na zavejane i zaleđene ulice i trotoare iako mnogo volim sneg. Mogu samo da pokušam da zamislim kakve su zime u severnim zemljama ili u Rusiji.

Klima je svakako jedan od razloga što se sve više Rusa u poslednje vreme raspituje u vezi kupovine nekretnina u Mladenovcu i okolini, a neki su otišli i korak dalje pa su i kupili kuće ovde. Sve je počelo nekako s proleća. U prvom trenutku nisam mogla da nađem nikakvu logiku u tome jer mi je bilo neverovatno da neko želi dobrovoljno da se doseli u Srbiju ako već ima mogućnost da bira. Međutim, malo po malo, kroz priču sa njima, a posebno sa Sašom Tomilovim koji se sa poridicom 2010-te godine trajno nastanio u našem gradu, počela sam da razumem njihove razloge, a i da na Mladenovac i Srbiju gledam na drugačiji način.

Na moje pitanje „Zašto baš Mladenovac?“ prvi odgovor je bio da je sve blizu. Blizu je Beograd, Niš, blizu je Novi Sad, Aranđelovac, Topola, Kosmaj, Soko Banja. Blizu je Crno more, Jadransko, Egejsko. Za moje pojmove to baš i nije blizu, ali iz perspektive nekog ko živi u tako velikoj zemlji, veoma blizu je sve što je udaljeno sat ipo avionom. U početku sam se smejala tom njihovom „blizu“, ali kada sam promenila perspektivu gledanja na stvari, shvatila sam da su u pravu, a da smo mi prilično uljuljkani u našoj zoni komfora i često nam treba „dizalica“ da bi se pokrenuli. Pored „blizine“, drugi argument je povoljna klima. Dobro, razumem da su kod njih zime mnogo oštrije, ali pitam šta je sa letnjim temperaturama od preko četrdeset stepeni. Saša odgovara da je u njegovom gradu Novosibirsku maksimalna letnja temperatura do 30 stepeni ali da se ta temperatura zbog velike vlažnosti mnogo teže podnosi nego naših 45. Kaže ima dosta voća i povrća, dobra je hrana. Iste smo vere. Jevtine nekretnine…

Još jedna stvar me je kod Saše fascinirala. Obzirom da je on ovde došao tek pre dve godine, drugi ga Rusi kontaktiraju za informacije, a i on se po malo bavi posredovanjem.  Za to kratko vreme koliko je tu, bolje je upoznao Mladenovac i okolinu nego što ga znaju mnogi koji su rođeni ovde. Posetio je sve lokalitete od kulturnog značaja, odlično se snalazi, povezuje informacije i bukvalno upija sve što čuje. Meni je to za svaku pohvalu! Verovatno i naši ljudi koji žive u inostranstvu moraju mnogo više da se trude od domaćeg stanovništva, da bi se što bolje prilagodili i uklopili u novu sredinu. Postavlja se pitanje da li je neophodno da čovek ode u drugu državu da bi počeo da se trudi, uči i koristi maksimalno sve svoje potencijale? Mene je Saša zaista podstakao da moj grad i moju zemlju posmatram na drugačiji način, nateravši me da bolje sagledam pozitivne aspekte, kojih itekako ima. A jedno je sigurno: počinjemo više da cenimo ono što imamo tek kad se neko drugi zainteresuje za to!