Stan u staroj gradnji

Neki kupci žele isključivo nov stan dok su neki  izričiti u zahtevu da žele baš stari, korišćen. I stara i nova gradnja nose i prednosti i nedostatke.

Često se čuje argument da su građevinske firme nekada morale da poštuju standarde i da su stare zgrade građene kvalitetnije nego današnje.  Kod zgrada koje su građene do 80-tih godina (bar u Mladenovcu) površina stana bila je mnogo bolje iskorišćena. Na primer, postoji mnogo stanova koji na 48-57m2 imaju posebno kuhinju sa trpezarijom, špajz, dnevnu sobu, jednu do dve spavaće i obično po dve terase. Uglavnom su ti stanovi dvostrano orijentisani i imaju prozore i u kuhinji i u kupatilu, a da pri tome prostor uopšte ne izgelda skučeno. Takav raspored se sada traži, jer nam je standard takav da se ne može priuštiti više kvadrata, a potrebno je da imamo stan sa određenim brojem nezavisnih prostorija. Nedostatak ovih stanova je što nisu toplotno izolovani, imaju TA grejanje i zgrade su stare i preko trideset godina pa su vodovodne i elektro instalacije već dotrajale.  Hodnici i naročito fasade često nisu dobro održavane, a na tako starim zgradama potrebno je s vremena na vreme uraditi popravke, međutim zbog nesloge i neorganizovanosti stanara, kao i materijalne situacije, zgrade su često u gorem stanju nego što bi trebalo. Takođe, nekada su zgrade građene na većem međusobnom rastojanju,  vođeno je računa o igralištima za decu, dovoljnom broju parking mesta i zelenilu, tako da se stiče utisak humanijih uslova stanovanja u naseljima sa starijim zgradama.

Već 80-tih godina, kada nam je malo porastao standard i došla nova moda u arhitekturi, građeni su stanovi drugačije strukture. Naime, u to vreme bilo je uobičajeno da jednosoban stan ima 45m2 i da pored kuhinje ima samo jednu sobu koja ima funkciju i dnevne i spavaće. Komforni dovosobni stanovi projektovani su na čak 67m2, sa dnevnom i jednom spavaćom sobom uz kuhinju i trpezariju. Tih godina zgrade su imale obavezno daljinsko grejanje, bile su građene od betona (pa bez „hiltija“ niste mogli da ukucate u zid čak ni ekser za manju sliku), ili su spolja bile obložene fasadnom ciglom, obično su imale četiri ili pet spratova a neke su imale i lift.

Još jedan od nedostataka jej to što stare zgrade nemaju ugrađene hidrofore, pa one koje se nalaze u višim delovima Mladenovca u najtoplijim letnjim mesecima imaju problem sa vodosnabdevanjem.

U praksi je najčešći slučaj da je stari stan potrebno kompletno renovirati, počev od stolarije, preko vodovodnih i elektro instalacija, kupatila, kuhinje.  Kada se saberu troškovi uloženi u renoviranje, cena se odprilike izjednačava sa cenom novogradnje. Ipak ima kupaca koji i pored toga biraju stare stanove.

U Mladenovcu su čitava naselja igrađena sa zgradama koje imaju ravne krovove. Nekada se tako zidalo. Skupštine stanara nekih zgrada su zaključivale ugovore sa investitorima koji su radili nadogradnju, i bili u obavezi da obnove hodnike i fasade. Tamo gde su investitori bili profesionalni, savesni i poštovali rokove i zakonske propise, zgrade su prosto zablistale.  To znači da itekako ima nade da i stare zgrade izgledaju lepo i moderno. Ne moraju biti nadograđene, ali ukoliko bi se stanari malo više angažovali, i uz malo sredstava uložili svoj rad za krečenje hodnika, farbanje sandučića i gelendera, zamenu razbijenih prekidača,… imali bi daleko prijatniji životni prostor.

U narednom postu biće reči o stanovima u novoj gradnji.