Ima li nade za selo?

Posao agenta za nekretnine sastoji se iz rada u kancelariji i rada na terenu. Teren podrazumeva pokazivanje određene nepokretnosti potencijalnom kupcu, ali i obilazak lica mesta, sakupljanje podataka od prodavaca, fotografisanje. Lično, najviše volim kad treba da pogledam neko seosko domaćinstvo, a najidealnije vreme je kad stignu trešnje i kajsije.

Svaki put se iznova oduševim mentalitetom srpskog seljaka. Uglavnom neposredni, radoznali, uvek spremni za „čašicu“ razgovora na razne teme. Dobro obavešteni i pronicljivi, ljudi sa sela će vam uvek reći realnu cenu kuća i zemljišta. Nepogrešivo znaju kada je koja njiva prodata i po kojoj ceni. Naravno, uvek će vam „u poverenju“ reći i da li je kupac prošao dobro ili loše.

U našim selima ima puno starih domaćinstava, neka su zapuštena a neka se još uvek dobro održavaju.  Još uvek se mogu naći stare kuće blatnare sa muškatlama u ramovima nekada belih prozora. Avlije ograđene trošnim tarabama,  sa okrečenim stablima šljiva. Tamo vazduh potpuno drugačije miriše. Udahnem punim plućima i sve mi se čini da se u daljini čuju glasovi… svakog trenutka očekujem da iz šljivika bane četa srpskih vojnika na čelu sa Stepom Stepanovićem.

Posebno su lepa podkosmajska sela: Koraćica, Nemenikuće, Amerić, Velika Ivanča, Rogača,… Smeštena su na malo većoj nadmorskoj visini i prave su vazdušne banje.

Šepšin, Dubona, Senaja, Vlaška, Velika Krsna imaju zemlju pogodnu za uzgoj voća i ratarskih kultura.

Sela kao što su Kovačevac, Pružatovac, Međulužje, Rajkovac, su najbliža gradu, i prilično su urbana. Pružila su utočište onima koji su se zasitili gradske gužve i odlučili da žive život na obodu grada.

Mogu samo još jednom da sa željenjem konstatujem ono što svi znamo. Šteta je što naša divna sela odumiru. Kuće propadaju, njive zalivađene, putevi puni rupa. A ljudi na selu su skromni i zaista ne traže puno-samo da mogu da prežive od svog rada. Sigurno bi i mnogo više mladih ostalo na selima da imaju bar približne uslove kao mladi u gradu.

Ipak, sve češće u agenciju dolaze mladi ljudi baš iz Beograda, interesuju se za kuće na selu sa većim komadom zemlje. Kažu da su željni života u priodi i sa prirodom. Neki imaju ideju da prodaju stan u gradu i poptuno se presele na selo, dok je drugima plan da ostanu i u gradu, ali da počnu neki posao u poljoprivredi na selu. Naravno, njihova zainteresovanost i namera jesu prvi i najteži korak ka novom načinu života. Kada bi bilo više ovakvih prmera, kada bi se više pisalo o onima koji su uspeli, možda bi se više njih ohrabrilo i krenulo putem odakle su došli njihovi preci.