KOMŠIJA

Kada se drvo odvoji od korena, postane deblo. Mrtvo,  usahlo i nemoćno, podseća na ono što je nekad bilo, ali  se više  nikada veza sa korenom ne može ostvariti. Beživotno, može da nastavi jedino da traje, ako se obradi u neki predmet, na primer vrata, prozor, sto ili nešto tome nalik. Ali nikada više neće biti ono što je nekada bilo – jedan život, koji je mogao da traje i vekovima. Drvo je simbol života i vanvremenskog trajanja.

Isto tako, ako i mi, kao narod, presečemo korene od kojih smo ponikli, samo ćemo bauljati kao ljudi na ovoj pozornici sveta i nacija, bez nekog naročitog cilja i povoda, bezlični i bezbojni u svom okruženju i bitisanju. Jedna od reči koja čini veoma jaku žilu u korenu našega porekla, koja ostaje i opstaje tolike godine i za koju ne postoji merilo vremena, je reč komšija. Turskog je porekla, bliska nam je, ali u nama samima budi različita osećanja. Kad se spomene reč komšija, neko se odmah priseti lika dragog čoveka koji stanuje odmah do vrata, a za nekoga to je onaj pomalo bučni čovek koji uvek u nevreme obavlja kućne radove, a opet za neke to je uzoran domaćin i neko ko je uvek tu kad bilo šta zatreba.

Mene ipak zabrinjava ona najčešća asocijacija koja se odnosi na ovu reč. Nekako se uvukla u narod kao uzrečica, a u biti odslikava naš mentalitet – ’’da komšiji crkne krava“. Toliko toga se krije iza ove četiri reči. Čitav jedan sistem razmišljanja, ponašanja i postupaka, koji mogu da stanu pod jedan kišobran, veliki, sivi koji ne štiti od kiše i nevremena, nego da paradoks bude još veći, iz tog kišobrana tuče nevreme i nepogoda. Ove četiri reči najviše zabrinjavaju zato što toliko dugo opstaju i traju i kao da su postale sastavni deo našeg bića kao nacije. Suvišno je reći da to nije dobro, da to ne valja nikako. Ne bi ove reči toliko mogle da žive, da ih ne hrani jedna od najgorih ljudskih osobina, koja se iznedrila iz neobrazovanja i zaostalosti. To je zavist. Zavist prema onome koji ima više, prema onome koji je bolji, zavist prema onome ko je drugačiji, koji se ne uklapa. Čak i zavist prema onome ko je srećniji, pozitivniji. To je zapravo jedna takva kočnica, jedna moćna brana, koja zaustavlja svaku pozitivnu ideju, svaki pozitivan gest, guši težnju za dobrobit bilo koga i bilo kada.

Sve su to i priče i činjenice koje dobro znamo. Ne postoji ništa novo čega nismo svesni. A ono što svako od nas može da uradi ponaosob, kako bi se snaga onog sivog kišobrana smanjila, jeste da provetrimo svoju svest novim idejama, nezavisno od toga čime se bavimo i šta u životu radimo. Te tako i ja, neću sledeće redove posvetiti opisivanju negativne konotacije reči ’’komšija’’, već ću se okrenuti mislima ka jednom svom dragom komšiji, koji više nije među nama, a koji je itekako ostavio traga, svojim vedrim duhom, načinom na koji je živeo, i na koji je oplemenjivao i ljude i prostor oko sebe.

Bilo koje doba dana da je u pitanju, rano jutro ili kasno uveče, da li je sneg ili vrelo leto, čika Nikola je uvek imao osmeh na licu. Potpuno je neverovatno kako je bilo dovoljno samo da vam se nasmeši u prolazu i uputi jedno obično ’’dobar dan komšija’’ da se pokrene dobro raspoloženje i vedrina, pa makar i na tren. A pošto sam ga sretao maltene svaki dan, shvatio sam da se ta pozitivna vibracija koju mi je prenosio, zadržavala u meni sve duže, i postao sam svestan da dobro raspoloženje može i te kako da bude zarazno i da sam na neki način dužan da i ja tako prenosim dobro na druge.

Svi mi živimo u okruženju drugih. Zaista su retki oni koji žive potpuno sami, bez uticaja okoline. Različite su energije sa kojima se međusobno sučeljavamo i ukrštamo prilikom susreta, kontakta i razmene ideja. Ali jedno je sasvim sigurno. Zavist kao pokretač toliko toga negativnog može da počne da slabi, ako se osmeh za početak pojavi na licima onih koji žele da je se reše. Posle osmeha, ide i neka topla mala reč, i onda to krene da se menja. Nekad mi se učini da je to bolest koja se leči narodnim lekovima. A u tome bar nikada nismo oskudevali. Toplina osmeha dobrog komšije, njegova brižnost, spremnost da sasluša i prvi priskoči u pomoć, nekad više znače od roda rođenog. To je zapravo ona vrsta oslonca koja nam je tako dobrodošla u ovoj džungli koja se zove život u gradovima.

Ono što nosimo iznutra, zapravo određuje naš put, na osnovu toga kreiramo i ono što nas okružuje. Ono naše unutarnje stanje određuje naše spoljašnje manifestacije života. Zato i ne čudi na koji način biramo prostor u kome ćemo živeti, ako dovoljno poznajemo sebe iznutra. Tako biramo kuću, stan, a ja bih se usudio da kažem i dalje od toga. Usudio bih se da kažem da biramo i komšije sa kojima živimo. Ako nam se i ne dopadne u prvom trenutku čovek koji živi kraj nas, možda će i on početi da se menja, onako kako mi budemo napredovali u svom uzrastanju u dobroti i ljubavi prema drugima. Često nam se u životu postavljaju situacije koje nam na prvi pogled izgledaju nerešive, ali upravo su one tu da nas izdignu iz svakodnevice preživljavanja i pružaju nam mogućnost da postanemo bolji ljudi. Tako je verovatno nesvesno i moj komšija, čika Nikola, video stvari oko sebe. Time što je širio dobrotu oko sebe, prenoseći je na druge, ostavio je neizbrisiv trag, i na neki način ostavio mi u amanet kako se treba ponašati i živeti u zgradi, u kući u komšiluku.

Mnogo je sličnih sredina u našim zgradama, kućama, mnogo ima sivih kišobrana iz kojih kulja zavist i netolerancija. Ali sigurno da skoro svaka zgrada ima svog čika Nikolu, koji svojim primerom svetli za druge i koji ne dozvoljava da se priča završi tek tako. Siguran sam da u prostoru u kojem živimo ima nade da se stvari lagano menjaju, i da četiri reči ’’da komšiji crkne krava’’ polako odu u legendu.